Pa krenimo redom. HDZ u Zagrebu godinama je koalirao s Milanom Bandićem. Doduše, obje strane tvrdile su tada da nisu u koaliciji već da imaju isključivo programsku suradnju. Kako je to znao reći tadašnji prvi čovjek zagrebačkog HDZ-a i Skupštine, sada glavni državni inspektor, Andrija Mikulić - HDZ s Bandićem ima programsku suradnju, podržavamo one prijedloge koji su dobri za Zagreb i Zagrepčane, a ne podržavamo one koji nisu. No, dobro znamo da je ta suradnja bila široka i plodonosna, za obje strane, dobro znamo i da je Milan Bandić bio itekako vrijedan koalicijski partner - svojim žetončićima držao je HDZ-u većinu u Saboru, a u Zagrebu je HDZ preko njega mogao što je poželio, naravno, sve uz određenu cijenu. Treba nekom HDZ-ovcu, članu njegove obitelji, ljubavnici, prijatelju, pronaći posao u Holdingu ili nekom od gradskih poduzeća - riješeno. Treba progurati neki projekt koji je HDZ-u važan - riješeno. Naravno, nije ni mudri Bandić tu ostajao kratih rukava, znao je on itekako dobro unovčiti to parnerstvo. Pa zbog njega, ne samo njega, ali dobrim dijelom i zbog njega, mijenjao se Zakon o lokalnoj samoupravi pa je krajem 2017. godine donesen takozvani Lex šerif kojim je Milanu Bandiću dodatno učvršćena pozicija na zagrebačkom tronu, nije ga više moglo srušiti ni nedonošenje Proračuna, nije se čak moglo dogoditi ni da mu Proračun ne prođe - jer bi to automatski značilo raspuštanje Skupštine, a tko bi sam sebe raspustio. Pa živimo u Hrvatskoj, ne odriču se naši političari pozicija baš tako lako.
Poanta priče je da se HDZ navikao vladati Zagrebom, a da ne vlada Zagrebom. Imali su Milana Bandića koji je vladao umjesto njih. HDZ se u takvoj situaciji nije morao previše zamarati Zagrebom za lokalnih izbora pa je predizbornu mašineriju mogao usmjeriti na neke druge dijelove zemlje, na druge važne im gradove i županije. U Zagrebu su imali riješenu situaciju bez da su prstom mrdnuli - pobijedit će Milan Bandić, oni moraju samo imati nekog kandidata, bilo kojeg, da baš ne ispadne da nemaju kandidata za glavni hrvatski grad, i moraju se malo (ne puno) pomučiti ne bi li osvojili 5-6 mjesta u Skupštini kako bi bili dobra udavača Bandiću. I to je to. Nema traženja kandidata koji bi mogao dospjeti u drugi krug, nema trošenja silnog novca kako bi taj kandidat možda i pobijedio, nema previše prolivenog znoja, truda i terenskog rada. Pobjedu samo treba prepustiti Bandiću, osvojiti tih nekoliko mandata u Skupštini, i nastaviti plodonosnu programsku suradnju.
No, onda su došli posljednji lokalni izbori, a HDZ po starom - u utrku su gurnuli Davora Filipovića, znajući da nema prevelike šanse pobijediti Milana Bandića. Ovaj bi izgubio, oni bi dobili 5-6 mandata u Skupštini, dva ili tri puta više bi ih dobio Bandić i vjerojatno bi, bez pomoći neke treće opcije, imali većinu. I suradnja bi se nastavila kao ranijih godina. No Bandić je iznenada umro. Gotovo istovremeno, mediji su počeli špekulirati kako će Andrej Plenković sada u utrku za Zagreb ubaciti jačeg kandidata pa je ovaj, ne želeći napraviti baš to što mediji insinuiraju, kao kandidata ostavio Filipovića. On nije ušao ni u drugi krug, a na kraju je pobijedio Tomislav Tomašević sa svojim platformama, Možemo, odnosno, Zagreb je naš.
I što sada?! Na vlast u Zagrebu došli su ljuti protivnici Milana Bandića, ali i HDZ-a, kako nacionalnog HDZ-a, tako i zagrebačkog, koji je godinama podržavao ljutog im protivnika Bandića. A onda je, vrlo brzo nakon izbora, Tomislav Tomašević gradu i svijetu pokazao da ne može bez pomoći Vlade Republike Hrvatske, na čijem je čelu, dakle, HDZ. Nema sljemenske žičare - bez HDZ-a. Nema novca iz EU fondova - bez HDZ-a. Nema raznih većih projekata - bez HDZ-a. Nema uređenja željezničke pruge - bez HDZ-a. Nema obnove Zagreba - bez HDZ-a. Nema buseva i tramvaja - bez HDZ-a. Pa HDZ-ovci pomisliše, došla maca na vratanca. Osim što im je pokazao i dokazao da ne može ni prstom mrdnuti bez njih, ne njih nego Vlade, ali kako su oni Vlada, onda njih, tako im je dao uvid u sve bitno u Gradu Zagrebu. Pa ne možeš tražiti pomoć bez da kažeš, pokažeš, dokažeš i objaniš zašto ti pomoć treba, ne?!
HDZ-u, s druge strane, treba netko tko će im, ako zatreba, držati ljestve u Saboru. Treba im ruka više. Ako su išta naučili od pokojnog partnera Bandića, to je da uvijek treba imati asa u rukavu. A Bandić ga je imao. Prisjetimo se samo 2018. godine, kada su Neovisni za Hrvatsku napustili skupštinsku koaliciju s Bandićem i HDZ-om. Bandiću su za izglasavanje Proračuna nedostajale tri ruke. I našao ih je, među tadašnjim ljutim oporbenjacima. Pa mu je Proračun glatko prošao.
Osim toga, svih ovih godina uvjerili smo se i da HDZ baš i ne bira koalicijske partnere. Trenutnu Vladu Andreja Plenkovića podržavaju Milorad Pupovac, Veljko Kajtazi, Furio Radin, Hrvoje Zekanović i drugi. Svojevremeno je za Vladu Andreja Plenkovića ruku digao i Tomislav Saucha koji je ranije bio predstojnik Ureda premijera Zorana Milanovića. U koaliciji su HDZ-ovci bili i s HNS-om, a većinu im je držao i Milan Bandić sa svojim saborskim Klubom otpadnika iz drugih političkih opcija, najčešće SDP-a. Tako je i Milanka Opačić svojevremeno podržavala HDZ-ovu Vladu. Zašto ne bi Možemo, zašto bi Možemo HDZ-u bio neprikladniji partner od Pupovca, Sauche, Opačić, Štromara i silnih drugih podržavatelja svih boja, svjetonazora i ranije političke pripadnosti?! Pa svi nabrojani dosadašnji i aktualni partneri HDZ-a hodočaste po Jasenovcu, Brezovici, Kumrovcu ili paradiraju Zagrebom u Prideu. Dakle, ako to mogu dosadašnji i sadašnji partneri, zašto ne bi mogli i budući?! Osim toga, i jedni i drugi uvijek se mogu pozvati na krizu, inflaciju, rat i sve probleme koji su nas zadesili pa mudro, kao brojni političari do sada, reći kako to rade jedino i isključivo radi dobrobiti Hrvatske i njenih građana?!! To ionako uvijek prolazi. Prisjetimo se one salve kritika i optužbi kada je HNS napustio saborsku koaliciju sa SDP-om i ušao u onu s HDZ-om. Sjeća li se više tko toga?! Jer i to je bilo jedino i isključivo radi dobrobiti građana i Lijepe naše, kako ne bi morali na izvanredne izbore, kako ne bi bilo nestabilnosti Vlade.