Danas, nekoliko godina kasnije, i s ponešto iskustva više - Tomašević priča sasvim drugu priču. Neću sada o prekršenim obećanjima, recimo, onome da će zatvoriti Jakuševec tijekom četverogodišnjeg mandata, da će raskinuti ugovore s CIOS-om Petra Pripuza ili se riješiti Bandiću bliskih ljudi, kada ni danas, podsjetimo, nije pronašao osobu koja će voditi Gradski ured za financije, već taj posao i dalje, u vidu vršiteljice dužnosti, obavlja nekadašnja Bandićeva pročelnica i bliska suradnica, Daniela Juroš Pečnik. A sve to samo je maleni dio prekršenih obećanja zagrebačkog gradonačelnika.
No, vratimo se na transparentnost. Ona, između ostaloga, podrazumijeva i točno, pravovremeno i nedvosmisleno odgovaranje na novinarske upite. Jer, upravo smo mi novinari spona između neke vlasti i građana, mi smo ti koji građane informiramo o ključnim odlukama i procesima, kako u Državi, tako i u jedinicama lokalne samouprave. A oni, oni su javna vlast, izabranici građana koji upravljaju javnom imovinom i javnim novcem pa, stoga, javnosti polažu račune za sve što naprave ili ne naprave. Za svaki cent koji potroše ili ne potroše. No, čini se da u Gradu Zagrebu baš i ne misle tako.
U veljači ove godine (8. veljače) od Grada Zagreba, Gradskog ureda za unutarnju reviziju i kontrolu, zatražio sam Izvješće o obavljenoj Kontroli poslovanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
U travnju ove godine (28. travnja) od Grada Zagreba, Gradskog ureda za unutarnju reviziju i kontrolu, zatražio sam Revizijsko izvješće naplate prihoda koje u ime i za račun Grada Zagreba naplaćuje Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo.
Na prvi upit, o Lisinskom, Grad Zagreb šutio je mjesecima, iako sam u međuvremenu poslao nekoliko požurnica tražeći službeni odgovor na službeno novinarsko pitanje. Tek 4. rujna stigla mi je - odbijenica. Dakle, odbili su moj zahtjev u kojemu sam tražio Izvješće o obavljenoj Kontroli poslovanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, i to SEDAM mjeseci nakon što sam poslao upit, iako je zakonski rok za odgovor 15 dana koji se eventualno može produljiti za još 15 dana. Zanimljivo, po pitanju Lisinskog, Službenik za informiranje me, dakle, odbio, iako je napravio test razmjernosti bez izvješća, jer mu ga pročelnica Gradskog ureda za unutarnju reviziju i kontrolu nije niti dostavila, već samo dala očitovanje da su izvješća tog ureda "interne informacije namijenjene najvišoj upravljačkoj razini" i da je "vlasnik predmetnog Izvješća gradonačelnik".
Što se GSKG-a tiče, tu su se, barem u početku, ipak držali Zakona o pravu na pristup informacijama pa su mi nakon 15 dana poslali obavijest da rok za dostavu odgovora produljuju za dodatnih 15 dana. No, nakon toga su utihnuli kao u slučaju Lisinskog, iako sam i za to poslao nekoliko požurnica. Konačni odgovor stigao je 1. rujna, dakle, ČETIRI mjeseca nakon upita. A odgovor je, kao i u slučaju Lisinskog, također - odbijenica. U obrazloženju te odbijenice, pak, ista pročelnica navodi kako bi se "mogao ugroziti postupak javne nabave". Pa zar nije Zakon o javnoj nabavi donesen baš iz razloga da sve bude transparentno?!?
Nemajući drugog izbora, požalio sam se Povjereniku za informiranje koji je u oba slučaja donio rješenje u moju korist te odredio Gradu Zagrebu da mi omogući pravo na pristup preslici Izvješća o obavljenoj Kontroli poslovanja Koncertne dvorane Vatroslava Lisnskog te preslici Revizijskog izvješća naplate prihoda koje u ime i za račun Grada Zagreba naplaćuje Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo. Rješenje za Lisinski stiglo je 18. listopada, a ono za GSKG 24. listopada. Na oba piše da mi Grad Zagreb u roku od 8 dana mora dati uvid u sporna izvješća. Danas je 23. studenoga, iz Grada Zagreba me još uvijek nitko nije kontaktirao vezano uz tražena izvješća Gradskog ureda za unutarnju reviziju i kontrolu.
Dina Vasić, Renato Petek, Ivica Lovrić, samo su neki od gradskih zastupnika koji tvrde da im Grad Zagreb, kao ni Zagrebački holding, ne odgovaraju na službene zastupničke upite, a ako i odgovore, najčešće to bude tek nakon nekoliko mjeseci, ili odgovor bude nepotpun, a u njemu ne budu navedene sve tražene informacije. Slično govore i druge kolege novinari, a zanimljivo je primijetiti i kako odgovore najčešće ne dobivaju oni koji se, eto, drznu gradonačelniku ili njegovim ljudima postaviti neko njima nezgodno pitanje. Dakle, oni koji rade svoj posao - a to je pitati, preispitivati, ukazivati na potencijalne greške i propuste. Oni koji aktualnu gradsku vlast paze i maze pa pišu hvalospjeve za svaki metar najvažnije stvari na svijetu - novih biciklističkih staza, odgovore na upite dobivaju redovito i u stvarnom vremenu. A koliko znam, javna vlast novinare i medijske kuće ne može i ne smije rangirati na način - Ti mi se sviđaš, tebi ću odgovoriti, a tebi neću jer mi postavljaš pitanja koja mi se baš i ne dopadaju. Doduše, na taj način Tomašević i njegovi ljudi dodjeljuju i gradski novac medijima, ali nije baš zgodno kad na takav način odgovaraju na medijske upite. Velika je razlika. Jer, Grad Zagreb i Zagrebački holding nisu njihovo privatno vlasništvo, a Zakon o medijima i Zakon o pravu na pristup informacijama, ako se ne varam, nigdje ne spominju prijateljske i neprijateljske medije. Samo medije. No, čini se da u slučaju Grada Zagreba i gradonačelnika Tomaševića vrijede neka druga pravila, sasvim suprotna onima u koja se kleo za kampanje, kada je govorio o transparentnosti koja na ovim prostorima još nije viđena. Očito je po tom pitanju govorio neistinu kao po pitanju zatvaranja Jakuševca, raskida suradnje s Petrom Pripuzom, ili pak, kada je obećavao da postojeće korisnike mjere roditelj-odgojitelj neće dirati. Po svim je ovim temama pokazao i dokazao - da je obećanje ipak samo ludom radovanje.
